Istina o Srbima

Emil Vlajki Jevrej i Hrvat koji se osjeća kao Jugosloven a brani Srbe (prof. Emil Vlajki Croat and Jew, who likes to say hi is Yugoslaviandefend Serbs)

Prof. dr Emil Vlajki, politički filozof

Na Balkanu nema nevinih

Sad se sve više pokazuje da su svi činili zločine tokom ratova u prošloj deceniji, mada se to i prije znalo, ali, u tom času mediji su vodili jednostranu i neobjektivnu propagandu protiv jednog naroda – Srba. To je trebalo da posluži Americi i njenim saveznicima da razbiju Jugoslaviju, da stvore satelitske banana – državice i da se nakon toga infiltriraju na ovaj prostor preko NATO-a
Saša Bižić
Naučni opus prof. dr Emila Vlajkija obilježen je snažnim kritičkim osvrtima na politiku glavnih centara moći u savremenom svijetu. Međutim, poznati intelektualac, koji bez dlake na jeziku optužuje vladajuće garniture Sjedinjenih Američkih Država za mnoga zla naše sadašnjosti i bliske prošlosti, ističe da ukazivanje na tragične posljedice planetarne dominacije Vašingtona, kada je o njemu riječ, ne podrazumijeva identifikaciju sa nacionalnim eksluzivizmima na prostoru bivše Jugoslavije. U razgovoru za „Novi Reporter”, Emil Vlajki objašnjava da je njegov angažman protiv brutalne diskvalifikacije Srba u dijelu zapadne javnosti pogrešno tretiran kao pristrasnost. Kao Jugosloven po uvjerenju, a sin oca Hrvata i majke Jevrejke po rođenju, Vlajki ističe da je etiketu „srbofila” dobio od tendencioznih neistomišljenika, jer je branio dio svog kulturnog identiteta i razotkrivao pogubne poteze uticajnih internacionalnih adresa tokom balkanskog krvoprolića:

„U više mojih knjiga, objavljenih u Kanadi na engleskom jeziku, ja sam direktnu odgovornost za događaje na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do danas pripisao takozvanoj međunarodnoj zajednici. Izraz 'takozvana' koristim zbog toga što je riječ o bloku zemalja sa 20 odsto svjetskog stanovništva, pa mi nije jasno kako se može govoriti o 'međunarodnoj zajednici' u tim koordinatama. Oni su krivi za raspad Jugoslavije, a posebno njihov lider - SAD. Amerika kao velika nacija ima svoju geopolitiku i geostrategiju, jer je nakon raspada Sovjetskog Saveza i socijalističkog bloka ostala jedina istinska supersila. Postoji tzv. Pentagonski dokument, koji je procurio u javnost 1992. godine, u kome jasno piše da je jedini pravi konkurent SAD - ujedinjena Evropa u nastajanju. Znači, oni su morali raditi sve što je u njihovoj moći da se ta Evropa što sporije ujedini. Uglavnom su to radili na dva načina. Jedan je bio serija balkanskih ratova, a drugi – obnova hladnog rata protiv Rusije. Naravno, za ljubav je potrebno dvoje. To bi se teže dogodilo da nije bilo domaćih ekstremno-nacionalističkih ekipa, suodgovornih za genocid i masakre, naročito na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje su tri partije 1991. napravile postizbornu vladajuću koaliciju, uz istovremeno naoružavanje vlastitih milicija.”

Novi Reporter: U podnaslovu knjige „Američki teror”, opisujete SAD kao „naciju koja nije prestala ratovati od početka svog postojanja”. Za aktuelni politički rezultat konstantnog vojnog intervencionizma često se koristi formulacija „novi svjetski poredak”. Kako vi definišete tu kategoriju?
Vlajki: Izraz „novi svjetski poredak” prvi je počeo koristiti bivši predsjednik SAD Džordž Buš stariji. On je 1991. u nekoliko navrata upotrebio tu sintagmu. Novi svjetski poredak znači amerikanizaciju svijeta. Navodnu osnovicu tog poretka čine demokratski izbori i slobodna trgovina. Međutim, nema traga ni od jednog, ni od drugog. Slobodna trgovina je nečija cinična šala, zbog toga što oko 80 odsto svjetskog tržišta u ovom času kontroliraju multinacionalne korporacije, od kojih su najjače američke. Na američkom tržištu ne može se ništa pojaviti ukoliko te korporacije ne dozvole i tu nema nikakvog slobodnog protoka robe i novca.

Pogotovo su slobodni izbori teški cinizam, jer se stvarni gospodari svijeta miješaju u sve moguće izbore. Kada bi neko pokušao da se miješa u izborne procese u zemljama zapadne demokracije, posebno u SAD, oni bi to odmah srezali i možda bi bombardirali i napadali tu zemlju koja to radi. S druge strane, oni su organizirali obaranje Miloševića. Plaćali su ljude da dođu u Segedin i Budimpeštu, ulažući 40 miliona, a prema pojedinim tvrdnjama i cijelih 70 miliona dolara, da bi financirali članove „Otpora” i druge Miloševićeve protivnike. Također, prije mjesec dana američki ambasador pozvao je narode u BiH da izađu na izbore, što se nikad nije desilo u svjetskoj povijesti, da diplomat na takav način dozvoljava sebi da se miješa u tuđe izborne procese.

Da li je na dominantni negativni stav vodećih političkih i medijskih aktera Zapada o Srbima više uticala lična ostrašćenost ili generalni ignorantski odnos tog miljea prema svim „neposlušnim” nacijama i zemljama u svijetu?
Međunarodna zajednica pod američkim liderstvom ne mrzi, niti voli ni Hrvate, ni Srbe, ni Albance, niti bilo koga. Oni, jednostavno, imaju svoje geostrateške i geopolitičke ciljeve i žele da ih sprovedu. Pošto su Amerikanci htjeli napraviti nered u Evropi, da bi preko NATO-a djelomično vladali Evropom i usporili njeno ujedinjenje, oni su iskoristili činjenicu što je Srba bilo posvuda u avnojskoj Jugoslaviji. U tom času, 36 posto Srba živjelo je van teritorija Srbije, prvenstveno u Hrvatskoj i BiH. To su iskoristili da bi na etničkoj i vjerskoj bazi natjerali ljude i narode jedne protiv drugih. Pri tom je Srbe trebalo ocrniti zato što je s njima bilo najlakše manipulirati, jer su bili posvuda. S druge strane, američki geostratezi smatraju da su Srbi prirodni prijatelji Rusije i oni su na svaki način htjeli da eliminiraju ruski uticaj na Balkanu, u kontekstu obnove hladnog rata protiv Rusije. Dakle, cilj demonizacije Srba bio je da se pronađu loši momci. To su trebali biti Srbi, što su neki mediji i pojedinci tvrdili sa strašću, kao što su, recimo, u Francuskoj u tome učestvovali Bernar Anri-Levi, Andre Gliksman i Alen Finkelkraut.

Kakvi su dometi tog ocrnjivanja?
Neko je morao da bude odgovoran za rat i stradanja i onda su označili Srbe na taj način, prema manihejskoj podjeli na dobro i loše, crno i bijelo, inače omiljenoj u SAD, jer tamo nemate nijanse i suptilnost. Sve to, naravno, ne opravdava grupe i pojedince iz srpskog naroda koji su činili zločine, kao što su ih pravili i svi drugi u tom sukobu. Nema nevinih na Balkanu. Sad se sve više pokazuje da su svi činili zločine, mada se to i prije znalo, ali, u tom času mediji su vodili apsolutno jednostranu propagandu protiv jednog naroda – Srba. Nisu bili nimalo objektivni i to je trebalo da posluži Americi i njenim saveznicima da razbiju Jugoslaviju, da stvore satelitske banana – državice i da se nakon toga infiltriraju na ovaj prostor preko NATO-a, koji sa Evropom nema apsolutno nikakve veze, zato što sve komandne pozicije u NATO-u drže Amerikanci, a SAD, koliko znam, još uvijek nisu Evropa.

U srpskoj javnosti povremeno vam zamjeraju podršku Slobodanu Miloševiću. Zbog čega ste i vi, bez obzira na afirmativne ocjene, Miloševića nazvali „političarem bez vizije”?
Moj stav prema Miloševiću je jasan. U knjizi „Novo totalitarno društvo i uništenje Jugoslavije”, jasno sam napisao da je Milošević nedostatkom vizije praktično doveo do uništenja Jugoslavije i nanio neprocjenjivu štetu Srbiji. S druge strane, Milošević nije bio diktator, kao što su često govorili za njega. On je bio autokrata, i to sve manje i manje sposoban autokrata. Da je bio to što tvrde, on bi, kao i svi diktatori, pokupio veliki novac i našao sebi utočište u Kini, Rusiji ili nekoj trećoj zemlji, a ne bi ostao da čeka da ga uhapse. Kad su ga uhapsili, on je svoju prirodnu inteligenciju koja, nažalost, nije vizionarska, ali jest praktične naravi, upotrebio da raskrinka prljavi način na koji se tzv. novi svjetski poredak odnosio prema jednom narodu, Srbima. Mislim da je on to dobro radio. Također, smatram da je međunarodna zajednica direktno ili indirektno kriva za njegovu smrt. U aprilu 2005. meni je objavljen članak koji se zove „Kako ubiti Miloševića i zašto”. Dakle, Miloševića se, ako ništa drugo, pustilo da umre.

Vi ste bili član komiteta za Miloševićevu odbranu?
Ne, nisam. Vidim da se puno misli o meni, što je jako lijepo, ali je netočno tvrditi da sam bio u tom komitetu. Takve priče vjerovatno potiču zbog nekoliko mojih susreta sa Miloševićem u Hagu. Tokom tih razgovora, on je od mene tražio neke praktične savjete koji se tiču međunarodne političke situacije i načina kako da se izađe iz svega onoga što se pričalo o njemu. U jednom času, rekao mi je: „Emile, kada me nakljukaju ovim sedativima, ja se po dva sata ne mogu dići iz kreveta.” To je bilo koncem 2004. godine, kada je međunarodni tim liječnika konstatovao da mu je potrebno hitno liječenje, poslije čega je uslijedio njegov zahtjev da ga se privremeno pusti na slobodu. U posljednjem razgovoru s njim, on je rekao: „Emile, uradite nešto da se ovo stanje promijeni.”

Pripisivali ste marionetski karakter bloku koji je došao na vlast u Srbiji poslije 5. oktobra. Da li su postojale razlike unutar tog kruga ličnosti i opcija?
Dobar dio ekipe koja je došla na vlast nakon tzv. oktobarske revolucije, a to je izraz Vojislava Koštunice, odrađivao je posao. Oni su kao opozicionari bili plaćeni od kojekakvih fondova za slobodu i demokraciju, a to su, uglavnom, fondovi gospodara novog svjetskog poretka i imaju namjensku svrhu - da se daju pare onima koji će biti njihove marionete kada se izvrše ti prevrati ili smjene vlasti. Ja ne bježim od toga, ja sam to napisao i potpisao ko zna koliko puta. Dakle, oni su odrađivali posao i još uvijek odrađuju posao. Oni su ti koji rade sve što im novi gospodari svijeta narede, a, nažalost, i puno više od toga. Što se tiče nijansi, iskreno, ja sam se prevario u Đinđiću.

Na koji način?

Zoran Đinđić je bio prava politička vidra. On je praktično izveo puč, Koštunica je samo figurirao. U tome mu je pomogla činjenica da je Milošević bio okružen suradnicima koji su se jedino napljačkali u toj zemlji. Sa svojom birokratskom sviješću, Milošević je bio socijalistički dogmata. Kad sam se prvi put susreo s njim, ja sam se zapanjio. Ja sam mislio da on to govori zbog neke taktike održanja vlasti. Međutim, on je u to vjerovao, to nije bio njegov predizborni štos, nego je on u svojoj glavi imao šeme neke svjetske revolucije. Stvarno je bio vjernik, indoktriniran tim idejama. Prvi put sam ga vidio u avgustu 2000. godine, kada sam prisustvovao jednom skupu dijaspore. Slobodan Milošević je pozvao učesnike konferencije na prijem na Dedinje. U jednom trenutku, kad je nastala tišina ja sam mu pristupio i rekao: „Gospodine predsjedniče, znate šta, ja razgovaram sa ljudima sa ulice, koji moraju svakodnevno živjeti od 70-80 maraka, i to oni koji rade, da ne govorim o onima koji ne rade i nemaju od čega živjeti. S druge strane, vidio sam luksuzna kola koja ne mogu naći nigdje ni u Kanadi, ni u Francuskoj. Dakle, postoje ogromne disproporcije, neko se bogati na račun tog naroda.” Ljudi oko njega su zanijemili, on me je gledao i rekao: „Jeste, gospodine Vlajki, ali, to će svjetska revolucija ispraviti. Pogledajte šta se događa u Sijetlu.” Govorio je o antiglobalističkim protestima protiv MMF-a i ja sam u tom času shvatio da on više nije sposoban da vlada, jer je izgubio osjećaj za realnost. Par godina kasnije, to sam mu kazao kad je bio u zatvoru u Hagu.

Šta vam je odgovorio?
Milošević se toga sjetio i onda se potužio na svoje suradnike: „Pogrešno sam procijenio te ljude, to ništa nije vrijedilo, vidio sam da su oni najobičniji poltroni.” Naravno, kasno se sjetio. Ali, Milošević je stvarno vjerovao u te svoje ideale i to je bilo pogubno za srpski narod, jer nije imao realnu procjenu stvari, a birokracija koja se stvorila oko njega bila je katastrofa za Srbiju. Taj čvor je trebalo presjeći. Ja nisam siguran da li je to trebalo presjeći na taj ili neki drugi način, ali, ako ništa drugo, sad su barem otvorene neke perspektive, za razliku od Miloševićeve vladavine koja je bila takva kakva jeste – egalitarna i dogmatska, ali je pljačkaško-birokratski krug njegovih suradnika bio takve naravi, da se ništa pozitivno i progresivno ne bi moglo uraditi u Srbiji dok je jedna takva mafija vladala oko njega.

Vratimo se na Koštunicu i Đinđića.
Đinđić je vjerojatno bio jedan od najsposobnijih političara koje je Srbija imala u zadnjih nekoliko desetljeća. On jest uradio ono što je uradio. Recimo, otvoreno je govorio – ja sam prodao Miloševića za milijardu i 200 milijuna dolara, srpski narod će to shvatiti. Onda mu, naravno, nisu ništa htjeli dati, nego su rekli - dobićete pare za njegovo hapšenje, ali to ide na otplatu duga. On se zbog toga žalio nekim njemačkim novinama, da su ga, u suštini, prešli i da mu nisu dali pare. Kad je došlo doba suprotstavljanja Evrope američkoj politici u Iraku, on je počeo pristupati evropskoj osovini Berlin – Pariz – Moskva. Tad je Đinđić promijenio ploču i počeo govoriti da je Kosovo teritorijalni dio Srbije. Također, previše toga je znao, pošto je učestvovao u svrgavanju Miloševića i onda su ga sredili, to je jasno kao dan. Onima koji dirigiraju ekipama koje su došle nakon „oktobarske revolucije” nije bila u interesu promjena Đinđićevog stava, tako da je on bio uklonjen.

Što se tiče Koštunice, puno ljudi tvrdi da on praktično vodi istu politiku, uslužnu i servilnu prema Amerikancima. Međutim, ja smatram da on pokušava sprovesti taktiku gdje simulira da ide u susret nekim zahtjevima međunarodne zajednice. Koštuničin problem nedostatak je realne moći, jer njegova partija ima manjinsku vladu, a s druge strane, zabranjeno mu je da se udruži sa radikalima, što bi bio prirodan savez, zahvaljujući čemu bi mogao imati većinu u skupštini i biti daleko efikasniji. Mislim da Koštunica pokušava da se suprotstavlja taktiziranjem. Ali, zbog taktiziranja narod gubi povjerenje u njega i to se vidi po padu njegovog rejtinga kod birača. Možda su njegove namjere vrlo poštene. Osobno mislim da on nastoji da se od Srbije spasi ono što se može spasti, mada ne vjerujem da će uspjeti u tome, jer nema ni karizme, ni dovoljno hrabrosti da učini prave poteze u srpskoj politici. Nisam siguran da će uspjeti, ali ne dijelim mišljenje onih koji smatraju da je on jednaka izdajica ili da je kao svi drugi iz tog talasa.

Kada je riječ o postizbornoj situaciji u RS i BiH, vi ste se osvrnuli na naglašenu nacionalnu retoriku Milorada Dodika u posljednjih godinu dana. Čime argumentujete svoj stav?
Ja sam tek nedavno došao u BiH i posebno RS. Tek sam se u toku posljednje godine kao univerzitetski profesor u to uključio i ne bih mogao donositi nikakve definitivne stavove o ličnostima koje ne poznajem dobro. Isto tako, mogu shvatiti da neko zbog predizborne taktike nastoji dobiti glasove na onoj osnovi koja će mu donijeti najveći broj glasova, bila to nacionalistička ili ne znam koja retorika. To je upalilo i cilj je postignut, jer je sadašnja vladajuća partija dobila većinu glasova. To znači da su ljudi bili senzibilni na argumente Milorada Dodika i da on ipak ima određenu karizmu i neke sposobnosti koje su došle do izražaja u toku ove predizborne kampanje. S druge strane, treba uzeti u obzir činjenicu da za SNSD nije glasalo više od četvrtine glasačkog tijela, 75 posto birača. Naravno, što se tiče legalnosti tu nema nikakvog spora. Ali, bojim se da ljudi ne žive samo od nacionalne retorike, već od toga da li će imati posla, da li će se moći primjenjivati dosta dobro radno zakonodavstvo koje postoji ovdje, da li će nestati korupcije, da li će se rješavati ozbiljan problem nezaposlenosti. Imam dojam da su strukture na vlasti pasivne zbog jedne ekstremne činjenice, jer, ova je zemlja ipak okupirana.

Da li se može prejudicirati budućnost BiH?
Očita je centralizirana tendencija - da sve ovlasti koje je imala RS dođu u Sarajevo. To se još nije desilo sa policijom, poljoprivredom i obrazovanjem, ali, RS sve više postaje prazna ljuštura, a sve nadležnosti idu prema Sarajevu, gdje na nacionalnoj osnovi vlada druga većina, koja nije prosrpski raspoložena. Ne može se dati nikakav definitivan sud ni o vladajućoj partiji RS, ni o ličnosti na čelu te partije, zbog toga šta je predizborna kampanja bila takova da su se afirmirali neki nacionalni ciljevi. Ja sam nekim važnim ljudima iz te partije predložio čitav socijalni program, jer ljudi žive od toga, oni ne žive ni od nacionalne retorike, ni od zraka. Ljudi žive od posla i ulaska stranog kapitala, žele da imaju neku perspektivu. Dobar dio stanovništva izgubio je povjerenje, čim 75 posto biračkog tijela ne sudjeluje u pobjedničkoj opciji. Znači, kod njih vlada apatija i trebalo bi obratiti pažnju ne samo na one koji su glasali „za”, nego i na one koji nisu glasali „za”. Naravno, nacionalna retorika je vrlo važna, jer, nažalost, postoji animozitet prema Srbima, koji se stvorio unutar tzv. međunarodne zajednice. To i dalje traje, čak se i pojačava, tako da je nacionalni aspekt vrlo važan, ali nije jedini, pogotovu u ovom trenutku nije najvažniji. Ljudi moraju vidjeti budućnost. Zasada se ta perspektiva ne ukazuje, zbog toga jer se ne zna šta će biti na ovom prostoru. Postoji nekoliko glavnih opcija, secesionističkih i centralističkih, i svaka od njih je moguća.

Biografija
Emil Vlajki je rođen u staroj dubrovačkoj porodici. Odrastao je u Splitu. U Zagrebu je završio Fakultet političkih nauka i Ekonomski fakultet, a magistrirao i doktorirao iz političkih nauka u Parizu. Bio je profesor političkih nauka u Sarajevu do 1993. godine, te profesor na više svjetskih univerziteta (Yale, Leuven, Montreal, Laval, Ottava). Autor je desetak knjiga iz filozofsko-političke esejistike, objavljenih na više jezika. Na ovom prostoru, naročito su zapažena njegova djela „The New Totalitarian Society and the Destruction of Yugoslavia”, „Antihumanizam”, „Demonizacija Srba” i „Američki teror”. Nakon perioda dužeg od jedne decenije, obilježenog životom i radom u Kanadi i Francuskoj, prof. dr Emil Vlajki od jeseni 2005. predaje na Nezavisnom univerzitetu za političke i društvene nauke u Banjaluci.

Vi
Koji zabranjujete
Svaku kritiku
Samostalnost
I polemiku
Tjerajući sve druge
U jeftinu prostituciju
I kulturnu redukciju
Stvarajući od nas
Birokrate
Idiote
Konsumacijske debile
Topovsko meso
Bratoubilačke svite
Olovne vojnike
I bezdušne krvnike.
(odlomak iz pjesme Emila Vlajkija, objavljene u zbirci „Biti i nebiti”, Zagreb, „Nova knjiga Rast”, 2005. godine)

Naser Orić

Sud u Hagu morao je osloboditi Nasera Orića. Ne ulazim u to koliko je on kriv, ali, da je Haški tribunal osudio Orića za zločine jedinica Armije BiH pod njegovom komandom nad Srbima u selima u okolini Srebrenice, onda bi svjetsko javno mnjenje, na koncu, čak i da su Srbi napravili masakr, shvatilo da je to prethodilo onome što se kasnije dešavalo ili nije dešavalo u Srebrenici. Oni nisu mogli osuditi Orića da se ne bi stvorilo negativno mišljenje u odnosu na Bošnjake, odnosno, muslimane, zbog zločina koji su urađeni prije nego što je došlo do pada Srebrenice. Orić je morao biti oslobođen. To je poenta, bez ulaska u obim njegove krivice, mada sam ja u knjizi „Demonizacija Srba” sam citirao izjavu u kanadskom listu „Toronto Star”, gdje se Orić „hvalio” sa preko sto pobijenih Srba.

novi reporter